Priča o čuvaru Zejtinlika, čika Đorđu Mihailoviću
Decenije se smestile na njegovo izborano lice, na guste obrve i šajkaču od koje se ne odvaja. Kada je tog toplog septembarskog dana žagor gimnazijalaca ispunio tišinu Srpskog vojničkog groblja u Solunu, stvorio se niotkud, kao da je samo nas čekao. Već oronuo, ne odvaja se od boce sa kiseonikom, kaže, dah mu se skratio.
Ali njegov glas, čvrst i siguran i njegova, već legendarna pojava, uverili su nas da čika Đorđe još uvek ima šta da kaže.
I čini to, dugi niz godina, čuvajući sećanje na izginule ratnike, na albansku golgotu, na užase Prvog svetskog rata. Čika Đorđe besedi kao da mu je to prvi put u životu. Sa istim žarom u očima, sa istim žalom što oseća da to neće moći zauvek. Poput dobro uvežbanog učenika, poguren, u vojničkoj uniformi, besedi stihove Vojislava Ilića Mlađeg: „Neznani tuđinče, kad slučajno mineš/pored ovog svetog zajedničkog groba…“
Kaže, platu za ovaj posao nema, a i ne traži je. To čini vođen snažnim osećanjem ljubavi prema otadžbini.Da li je moguće, reče neko, da on nikada nije bio u Srbiji?
„Vi ste legenda , čika Đorđe“, kažem mu.
„Nisam ja legenda. Samo čuvam ove grobove i čuvaću ih dok sam živ. Meni su otac i deda poginuli tamo…“ Guste šume veđa skupile se nad umornim očima. Čini se da nikad ne ide svojoj kući. Da spava na tom svetilištu. Zna svako ime, svaki grob. Nikad ne videh takvu posvećenost.
Proba darove: rakiju iz Čačka, duvan bez filtera. Dobio je, skoro, veli i naslednika u svom , uslovno rečeno, poslu. Kraljevčanin, starina se nada , sa istim će žarom nastaviti njegov rad. Ispratio hiljade i hiljade posetilaca Zejtinlika: državnika, naučnika, običnih ljudi.Sa svima ljubazan, veran svojoj otadžbini na čije tlo nije kročio.
Tuga u očima, seta u glasu. Odlazimo, čuvar svetog mesta gleda za nama. „Pozdravite mi Srbiju…“ Do viđenja, čika Đorđe.