Predstavljena knjiga Rastka Jovića „Dinamika hrišćanskog identiteta“
Crkva i njen identitet

U organizaciji Udruženja “Irmos”, a u Velikoj sali Gradske bibilioteke “Vladislav Petković Dis” održana je promocija knjige Rastka Jovića „Dinamika hrišćanskog identiteta“ i predavanje pod nazivom “Crkva i njen identitet”. S’obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju, broj onih koji su želeli da isprate predavanje bio je ograničen na tridesetak mesta, ali je Udruženje “Irmos” obezbedilo da svi zainteresovani mogu pratiti predavanje i preko Youtube kanala.
Rastko Jović je vanredni profesor PBF-a Univerziteta u Beogradu. Predaje praktičnu teologiju koja se sastoji iz više predmeta kao što su kanonsko pravo, crkva i savremeno društvo, crkvena administracija. Knjiga profesora Jovića je nastala pre tri godine, a od tada se dosta toga promenilo, tako da smo imali priliku da čujemo i nešto novo.
Jedno od pitanja na koje nam je predavač ukazao i dao tumačenje su hrišćanski identitet i identitet crkve. Identitet se po rečima Rastka Jovića ne menja, ali način na koji ćemo taj identitet izraziti je nešto što je prilagodljivo. Crkva svakako ne bi trebalo da se prilagođava duhu vremena, ali se mora približiti Hristu. To prilagođavanje Hristu znači pronaći način da Ga učinimo živo prisutnim i On će tada biti u stanju da odgovori na mnoga pitanja. Jović kaze da nikome nije na korist da se zadržava u nekim matricama i frazama koje nam lično ne daju nikakve odgovore. Ni nama, niti crkvi kao instituciji. Ako postavimo pitanje šta je crkva i od većine dobijemo odgovor da je crkva telo Hristovo, ništa od toga nemamo ukoliko zaista ne znamo šta to znači. Staro hrišćanstvo je bilo toliko privlačno ljudima jer je svojom harizmom menjalo društvene odnose i bilo veoma inspirativno. Danas se na žalost time ne možemo pohvaliti. Ljudi streme ka hrišćanstvu iz sasvim drugih razloga, kao što su pronalaženje utehe i stabilnosti. I sve to mora da bude u jednakosti sa konzervativnim vrednostima u kojima nema nikakvih promena. Pitanja kao što su identitet crkve, šta zapravo od nje želimo, kakvi smo mi u toj crkvi, pitanja su od čijih odgovora zavisi identitet nas samih.
Profesor Jović je u svom izlaganju dao i zanimljive podatke o istraživanju identiteta vernika kod nas. Skoro 60% ispitanika veruje da Bog postoji. Ostali ili ne znaju da li postoji, ili smatraju da ne postoji. Ono što je zanimljivo je to da se 80% ispitanika izjašnjavaju kao pravoslavni vernici, tako da u tu grupu spadaju i oni koji su se izjasnili da ne veruju u Boga ili da ne znaju. Ako se tome doda da veoma mali broj ispitanika veruje u život nakon smrti , a još manji broj veruje u Vaskrsenje, onda se otvara novo pitanje: Šta je zapravo identitet pravih vernika?
Ono što se može zapaziti je to da su ljudi danas religiozniji, a sa druge strane ne žele da pripadaju ni jednoj verskoj instituciji. U pojedinim zemljama, kao što su Austrija, Nemačka, ljudi se masovno ispisuju iz katoličke crkve zbog visokog poreza koji plaćaju. Oni veruju bez pripadanja crkvi, za razliku od nas koji pripadamo svojoj crkvi, ali sa druge strane ne verujemo. Bitnu ulogu igra i kolektivni identitet gde nam je bitno da mu pripadamo bez obzira da li verujemo ili ne verujemo. Odgovor na sva ova pitanja i nedoumice stoji zapravo u tome da identitet same crkve leži u Carstvu Božijem, a mi u njega ulazimo kroz Svetu tajnu krštenja, miropomazanja, braka, jeleosvećenja, ispovesti i kao krunu svega toga, Svetu tajnu pričešća. Zbog toga, ne bi trebalo da olako odbacujemo tu priliku koja nam se pruža na liturgiji i da se bahatimo. Govoreći o tome da je i danas negde ostala praksa da se pričešćuje dva puta godišnje, kao što je to bilo nekada, on je objasnio da se i tada kod našeg naroda podrazumevalo da se pričeste kad god su na liturgiji, ali da je to bilo samo par puta godišnje iz tehničkih razloga kao što je velika udaljenost od crkve ili sveštenik (zbog toga što ih nije bilo mnogo) nije mogao da služi češće, itd. Jović je rekao da ono na čemu danas kao pravoslavni hrišćani treba da radimo je da shvatimo da sada imamo šansu, koju možda sutra nećemo imati i da bi trebalo da postanemo aktivni subjekti istorije, pri tom imajući u vidu da je u hrišćanstvu ljubav glavna potka.
Nela Mečanin
Foto: preuzeto sa FB stranice Irene Čolović



