„Volim seki da kupim sladoled”
Mali Nikola (9) svakog jutra bere gljive da zaradi neku paru i obraduje sestru sa invaliditetom!
„Poranim ujutru u šumu, pa berem vrganje. Nekad sam, nekad nas više. Poslije to prodam, pa kupim seki i svima sladoled. Najprije njoj dadnem jer ima kraću nogu i ne može sa nama ići. Kosim i kod komšije Vese, pa kad dođe iz Italije da mi neku paru. Sad će mi donijeti telefon”, ispričao je mali Nikola (9), najstariji od šestoro djece u porodici Ćorić.
Ovaj divni i plemeniti dječačić živi u Maloj Sočanici kod Dervente. Loši uslovi i nemaština učinili su da već od malih nogu bude nevjerovatno vrijedan i da na svoj način doprinosi porodici. Tu su još Mirjana (7), Lazar (6), Željko (4), Aleksandra (2) i bebica Anđela koja u trenutku posjete nije imala ni mjesec dana, kao i roditelji Bosa i Nebojša i prabaka Milica.
„Mirka, nažalost, ne može uopšte na petu stati. Dok druge djevojčice nose haljinice i sandale, ona ni fizičko ne smije raditi. Kako će se udati sutra? A Željko, iako ima već četiri godine, još ne priča. Trebao bi ići kod logopeda, ali mi to ne možemo priuštiti. Druga djeca viču kad im nešto treba, a on samo pokazuje prstima. Boli to. Možda će morati u specijalnu školu”, ispričala je plačući majka Bosa, a mi smo tek tada shvatili da Mirjana za kameru ne pozira, već prosto uvijek tako stoji.
Prabaka Milica im je donedavno bila velika podrška. Ipak, imala je moždani udar i pojavili su se drugi zdravstveni problemi, pa sada moraju stalno biti oko nje. Maltene, kako kažu, kao oko sedmog djeteta. Upravo je ona podigla Nebojšu, kog su roditelji ostavili, i brinula o njemu dok se borio sa epilepsijom.
„Ja sam se borila dok sam mogla, više ne mogu. Situacija je, kao što vidite, loša. Da je moj čovjek živ bilo bi bolje, ali šta ćemo. Bio je u ratu, on ga je umorio i nedugo potom je umro. Samo je lego i više se nije budio. Tako je, izgleda, moralo biti. Bar ova dječica umiju da me obraduju”, rekla je ova prabaka čiji je čitav život bio jedna velika žrtva za bližnje.
Skučena kuća u kojoj živi porodica Ćorić je u katastrofalnom stanju. Krov prokišnjava, zidovi su ispucali, kroz prozore duva do mjere da ne mogu zagrijati zimi, a vlaga je prodrla u svaki kutak njihovog doma. Roditelji i šestoro djece spavaju u jednoj sobici na dva kreveta i jednom krevecu. Imali su i veliki problem sa miševima.
„Ma joj, često tuge ima. Gdje neće biti kad ti dijete nema. Prije sam bar radio, sad više posla nemam. Nadničim, malo oko bašte, a imamo još kokoške i pčele. Primamo tu pomoć za višedjetne porodice i to nam je. I onaj zadnji dinar kad mi ostane, ja im kupim neku igračkicu ili kad je vašar dva-tri mjeseca se stisnem da ih odvedem – takav sam. Problem je i što smo dosta udaljeni od svega”, dodao je otac.
Jedna od zanimljivosti u životu ove porodice jeste i kako su se upoznali roditelji – preko Fejsbuka. Nebojša je svojevremeno napisao status „Veza, da ili ne?”, na šta mu je Bosa, iako se nisu poznavali, odgovorila „Da”. Dva dana kasnije, počeli su živjeti zajedno. Svjesni su oboje da su u životu mogli neke stvari drugačije, ali znaju da djeci nekako moraju obezbijediti bolje uslove za život.
„Kad vidiš onaj njihov pogled, moraš nastaviti dalje. Tu nema da li možeš, već jednostavno moraš, moraš i moraš. Samo riječ moraš i gotovo. Kad ste vi najavili posjetu, prvo su mi se noge odsjekle, a onda sam rekla Nebojši da se moramo trgnuti, da su nam dosta djecu zadirkivali i da ne smije više biti suza. Ulili ste nam nadu da će biti bolje”, istakla je Bosa.
I dok jedno dijete čeka operaciju, a drugo svoje prve riječi, kuća porodice Ćorić prijeti da se sruši. Humanitarna organizacija Srbi za Srbe vas poziva da nam pomognete da obezbijedimo kuću za ovu divnu dječicu, njihove roditelje kojima život, nažalost, odmalena nije pružio bolju perspektivu i prabaku koja je prava heroina!
Više o porodici možete pogledati na:
