KulturaSport

PET NA PET: Gorčin Stojanović: U zdravstvenoj knjižici sam imao potpis velikog košarkaša zagrebačke Lokomotive i jugoslovenske reprezentacije Nikole Plećaša

Poznati reditelj, kolumnista, analitičar smatra da su Safet Sušić i Dragan Stojković naši najbolji fudbaleri svih vremena!

1.16Kpregleda

U Mozzartovoj rubrici „Pet na pet“, svoje odgovore ovoga puta dao je srpski reditelj Gorčin Stojanović. Poznat je i kao pisac kolumni u više listova, a i kao analitičar i komentator dnevnih i političkih dešavanja kod nas. Pored rada u pozorištu, režirao je i više serija i filmova kao što su: „Ono kao ljuav“, „Lisice“,“Stršljen“, „Ubistvo sa predumišljajem“. Trenutno je na dužnosti umetničkog direktora JDP –a. Odrastao je u Sarajevu kao navijač Partizana jer je to porodična tradicija koja traje generacijama. Između ostalog, kroz ovih pet pitanja, Gorčin je opisao i kako je izgledalo biti Partizanovac u srcu Sarajeva, gde je KK „Bosna“ bio klub za koga su Sarajlije navijale.

Kada smo Gorčina zamolili da prognozira ko će osvojiti Ligu šampiona i Evroligu kazao nam je da je loš prognozer, uvek samo navijač. Dakle, Barsa, Juventus, Liverpul u Ligi šampiona. I Bajern, naravno, su najveći kadidati za trofej u Ligi šampiona. Evropsku košarku prati veoma malo. Ništa mu se ne dopadaju formati takmičenja, ali se zato nada Jokićevom NBA prstenu. A Ligu Evrope osvojiće Partizan, normalno.

Optimista je naš gost koji je dao izuzetno interesantne odgovore.

 

1.Da li ste svojevremeno trenirali neki sport i koji?

“Trenirao sam košarku, ali samo u višim razredima osnovne škole. Bilo je to krajem sedamdesetih godina prošlog veka, u vreme kad smo osvajali zaredom tri evropska prvenstva, Barselona, Beograd, Lijež, a potom i svetsko u Manili i Olimpijadu u Moskvi. Bosna je bila prvak Evrope, i sve se to desilo u toj deceniji između ljubljanske svetske titule i tog jedinog olimpijskog zlata.  Basket smo igrali po ceo dan, a treniranje uopšte nije bilo školski naivno. Ovo, naravno, nije isključivalo i bavljenje svim drugim sportovima i fizičkim aktivnostima, od badmintona i stonog tenisa do skejborda i bickla. Ili odbojke preko štange za trešenje tepiha…”.

 2.Ko Vam je bio sportski uzor, idol, u tinejdžerskim danima?

“Zapravo sam više sportskih veličina imao sreću i da upoznam, bar na kratko, pa su oni i ostavili traga, ne samo u sećanju, nego i kroz autograme. Dakle, u zdravstvenoj knjižici sam imao potpis velikog košarkaša zagrebačke Lokomotive i jugoslovenske reprezentacije, Nikole Plećaša, potom našeg i svetskog stonoteniskog dvojca sa titulom – Dragutina Šurbeka i Antuna Stipančića, a vrhunac je bio jedan ceo dan proveden sa Matom Parlovom, u njegovoj kući u Fažani, onog leta kad se spremao da posle evropske osvoji i svetsku profesionalnu titulu. Imao sam, dakako, i njegov potpis. Ali nisam imao potpis i nisam upoznao Krešimira Ćosića, svakako najvećeg našeg košarkaša. Pošto sam igrao centra – više zbog visine, nego iz sopstvene želje, a svakako ne talenta i znanja – gledajući njegove akcije, tada istinski ispred vremena u Evropi, njega bih mogao označiti svojim uzorom. I Dražena Dalipagića, mislio sam da je to moje mesto u timu, ali niko drugi nije tako mislio. A objektivno, i nisam bio naročito dobar šuter. Tu su još Kićanović, Moka, Kinđe Delibašić. Među fudbalerima sam, pored Partizanovaca poput Moce Vukotića ili Bjekovića, Trifunovića, Klinčarskog, Prekazija, Zavišića ili Paunovića, jako cenio i Džaju, a naročito dva tima – Ivićev Hajduk iz sedamdesetih, sa Marićem, Buljanom, Hadžiabdićem, Žungulom, Mužinićem, Juricom Jerkovićem, Holcerom, Šurjakom, kao i Ćirin Dinamo s početka osamdesetih, sa Snješkom Cerinom i Mlinkom i Štefom, Mlinarićem i Deverićem… tu su još bili i Zajec, Cico Kranjčar… sjajan tim. No, našim najboljim fudbalerima smatram Papeta Sušića i Piksija Stojkovića”.

 3.Koji sportski klub nosite u navijačkom srcu?

“Ja sam treća generacija navijača Partizana u kući. To je, ako ne računam porodicu, prijatelje i pozorište, jedino čemu istinski i do kraja pripadam. Živeo sam u Sarajevu, Bosna je harala u košarci, a ja sam, valjda jedini u školi, navijao za Partizan. U fudbalu je to  bilo dugo čekanje na titulu, neka vrsta  briselskog prokletstva posle izgubljenog finala Kupa šampiona baš one godine kad sam se rodio. Partizan je mnogo više od kluba i mnogo više od sportskog društva – jedan oblik zavisnosti. Ne bolesne, patološke i takve koja uključuje mržnju na nekog drugog, nego onog najboljeg što podrazumeva vojničku čast – čojstva pre svega”.

 4.Sportski događaj koji je ostao u sećanju i koji ćete pamtiti celog života?

“Takvih ima mnogo. Prvo svetsko prvenstvo koje pamtim, i koje sam celo i prilježno odgledao kao dete, ono u Nemačkoj ’74. Naša utakmica s Brazilom na otvaranju, pa devet golova Zairu, potom Škotska, pa nažalost i Poljska i Švedska. Ali pre toga, trinaestog februara iste te godine, majstorica protiv Španije, i gol Josipa Škije Katalinskog iz tada sjajnog Željezničara. To je i dalje najsjajnije pamćenje. Nije se moj sin rodio slučajno baš tog dana samo trideset i tri godine kasnije”.

  1. Životni i sportski moto?

 “Iako sam prilježan u praćenju sporta, od takmičenja i pobede oduvek sam više i cenio i voleo majstorstvo i lepotu. Nemam životni moto, ali ako bi ga imao, bilo bi to – život kao hobi”.

Bonus pitanje: Šta u Mozzartu odigrati na utakmicu iz Cvajte, OSNABRIK – BILEFELD. Armenija je u vrhu tabele, domaći blizu sredine, a imaju dve pobede u dosadašnjem delu sezone. Bilefeld je sjajno startovao, uglavnom je beležio pobede, ali je poražen u poslednjem meču. Gosti imaju najubedljiviju pobedu nad rivalom od 5:0, ali i bolji skor, 2:6:8.

“Pokušajte sa minimum golom u prvom i makar dva pogotka u drugom poluvremenu”.

Nela i Đurđe Mečanin

Djurdje. mecanin@mozzartbet.com

 

 

Ostavite komentar