Serijal, I JA SAM IGRAO ZA BORAC – Zoki Radisavčević: Svaki Arsov trening bio je kao utakmica
Mirko Drobnjak je odigrao najveći broj utakmica za Borac, najveći broj sezona, preko 3.500 koševa!

Početak serijala tekstova KABLARNET – a, I JA SAM IGRAO ZA BORAC. Naš prvi sagovornik je Zoran Zoki Radisavčević. Sledi četvrti deo:
Negde 1987./88. godine trener Vam je bio i Nenad Trajković?
“Da li ta sezona ili sezona posle. Bio je pomoćnik i u Partizanu. Trenirali smo i kazao mi je da je puno obišao, ali da ovakvog igrača nije video. Posle treninga ostajemo da šutiram slobodna bacanja, 10:10; 20:20; 50:50; 80:80; 90:90. U jednom trenutku predlažem da promenimo igru jer ovako mogu do sutra. Da šutnem u prednji obruč, da udari u tablu i da lopta uđe, pa da stane na polje i da se vrati u koš. Nenad nije mogao da veruje. Drago mi je što je uspeo”.
Kako ste postali najbolji trojkaš stare Jugoslavije, u procentima?
“Trenirao nas je legendarni Maško Purić. Prvi je počeo da šutira sa velikim lukom, lopta leti ka košu, a ti možeš da odeš po vodu. Maško je osetio kvalitet i kaže mi: “Da li želiš da postaneš kvalitetan igrač?”. Naravno, trening se završava, a meni Purić daje loptu i kaže: “Kad ubaciš 200 trojki ideš kući, a loptu ti niko ne vraća”. Postavljam pitanje, a šta ću ako ne ubacim do večernjeg treninga? Maško podvlači: “Ništa nastavljaš sa treningom do 20.00 sati, a posle nastavljaš sa trojkama”. Vidim koliko je sati, brzo šutiram, idem po loptu, pa opet, i tako tri meseca. To je vrlo prost fazon kako postaješ šuter. Od rada sve zavisi, a tako su radili Radmilo, Arso, Vlade…Svi su bili veliki radnici”.
Vi smatrate da je potrebno razdvojiti kriterijume. Odvojiti zaslužne košarkaše – sportiste grada od zaslužnih igrača Borca?
“Borac je klub koji ima istoriju. Međutim, ne slažem se u odabiru igrača koji treba da prezentuju klub. Zbog čega? Bitni su parametri i to šta se traži. Pojavio se tekst, iz Borca, u kome se kaže postavićemo banere igrača koji su zaslužni za klub i za grad. Po mom mišljenju to je pogrešno. Da li biramo košarkaše koji su bitni za klub ili za grad? Ukoliko biramo igrače bitne za Čačak, da li znate koliko igrača moramo da odaberemo? Međutim, oni nisu bili dovoljno u klubu. Slažemo se da ima sijaset sportista koji nisu igrali u Borcu, a zaslužni su za sport grada. Na onom ranijem baneru, “Cepamo mrežice – pišemo istoriju” bili su Radmilo, Kićan i Željko, ok. Sada je spisak proširen za dvojicu. Moguće da grešim, ali prihvatam ukoliko grešim. Šta su parametri kojima određujemo legende kluba? Da analiziramo igrače. Radmilo Mišović, ubedljivo mora da stoji kao igrač! Radmilo je veoma zalužan za razvoj sporta i kluba, ali samo dok je bio aktivan igrač. Sve ono što je došlo posle igračke karijere je loše. Direktor kluba mora da poznaje, govori i neki strani jezik. Dobro, u to vreme možda si i mogao bez znanja stranog jezika, ali je danas nemoguća misija. Direktor kluba mora da ima bogat vokabular, fond reči, dobru komunikaciju sa ljudima. Šta je sa generacijama košarkaša? Voleo bih da nam Radmilo poživi još 40 godina, da vidimo koliko će još dresova da promeni. Počeli smo razgovor sa podatkom da se smenjuje čovek koji je izborio finalni turnir i postavlja se čovek koji govori: “Proiđi raket”.
Idemo dalje…
“Do skora Dragan Arsić nije bio u igri. Tvrdim da nije postojao veći profesionalac od Arsa, ne samo u Borcu, u tadašnjoj ligi. Svaki Arsov trening bio je kao utakmica. Svaki trening je odrađivao kao da igra utakmicu. Čuvao sam ga na treninzima i pošto više nisam znao šta da radim udarao sam ga pesnicama, lomio ruku…Nikada reč nije izgovorio, sve je trpeo. Pojedince, ako slučajno zakačiš, u klubu je tragedija. Tu su već počela da se pokazuju lica. Arsić apsolutno zaslužuje”.

Foto: Sava Gucunski
Zoki Radisavčević dolazi do Marka Marinovića?
“Malina je predstavnik mlađe generacije. Pitam sebe koliko je igrao košarku u Borcu, kavi rezultati su bili, kaka je bila situacija u klubu, koje rangove takmičenja su igrali, KLS, ABA 2…Dolazim do zaključka, jesam za Malinu jer je čovek iz mlađe generacije”.
Kićan i Žoc?
“Obojica su više nego zaslužni za nagradu grada Čačka, po njima nas prepoznaju. U Borcu su kratko igrali i moraju da dobiju najviša priznanja Čačka. Košarkaški ljudi moraju da se opredele za prave parametre. Evo, Mirko Drobnjak je odigrao najveći broj utakmica za Borac, najveći broj sezona, preko 3.500 koševa. Čovek za primer na parketu i u privatnom životu. To je legenda kluba. Možda pojedinci koji su birali i ne znaju ko je Mirko Drobnjak? Dakle, razdvojiti zaslužne sportiste, košarkaše, Čačka i zaslužne za klub. Pitanje, ko je birao zaslužne igrače, sa kojih pozicija, njihove reference, kredibilitet…”.
Krajem osamdesetih godina Borac je imao moćnu upravu?
“Da, 77./78./79. godine, slagaću vas, Borac je u upravi imao privrednike, i to kakve. Tražili su rad, red, disciplinu i rezultate, a oni će da plaćaju. Međutim, bilo je lobiranja i među igračima. Uprava je smenjena jer nekom nisu odgovarali i postavljaju se ljudi koji slušaju. Od tada rezultati padaju”.

Fascinantna istorija i odmah prepoznatljiv karakter kluba. Borac nam pruža jedinstven uvid kroz serijal tekstova “I JA SAM IGRAO ZA BORAC”, a naš poslednji razgovor donosi nam bezvremensku perspektivu Zorana Zokija Radisavčevića. Njegovo iskustvo kao igrača i ljubitelja košarke donosi kritički osvrt na trenutne odluke koje oblikuju identitet kluba.
Borac je usidren u bogatoj sportskoj istoriji grada Čačka, ali pitanje ostaje – što znači biti legenda kluba ili grada? Radisavčević izražava sumnju u pogledu kriterija koji su postavljeni za odabir istaknutih igrača, podržavajući neupitnu važnost figura kao što je Radmilo Mišović, ali istovremeno preispitujući proces etiketiranja legendi. Njegova razmišljanja osvetljavaju potrebu za jasno definiranim parametrima i dubljim razumijevanjem doprinosa svakog igrača, unutar i izvan terena.
U razgovoru je naglašena radna etika Dragana Arsića, čija posvećenost i profesionalnost ostaju neosporni. Njegove neiscrpne pripreme koje često liče na stvarne utakmice postavljaju standarde i inspiraciju za buduće generacije.
S druge strane, nostalgija za upravom osamdesetih, koja je održavala radnu disciplinu i transparentne ciljeve, otvara diskusiju o trenutnim izazovima i vođenju kluba. Postavljanje ‘slušačkih’ figura rezultiralo je padom rezultata, što Radisavčević oštro kritikuje, ističući važnost kompetentnog i vizionarskog vodstva.
Dok razgovaramo o budućnosti kluba, mlađe generacije, poput Marka Marinovića, takođe dolaze u fokus. Sa zahvalnošću prema bivšim igračima kao što su Kićan i Žoc, svaki segment razgovora vodi ka razumijevanju kompleksnosti definisanja istinske sportske ostavštine.
Priče treninga sa Maškom Purićem, koji su oblikovali Radisavčevićevu preciznost i posvećenost, naglašavaju suštinsku vrednost rada i upornosti. Odatle crpimo inspiraciju za mladost koja želi formirati svoju karijeru u košarci ili drugom sportu.
Kroz reči Zokija Radisavčevića, dobijamo perspektivu koja seže dalje od statistika i brojeva, dopuštajući nam da se udubimo u istinsku suštinu toga što znači biti dugogodišnji pristalica Borca.
Tekst, foto: Đ. Mečanin/ Kablarnet.rs



