MOZZART SPORT

Mihajilo Manović: Igrao sam finale Kupa šampiona, bio prvak države, osvajač Kupa Radivoja Koraća…

Bivša zvezda splitske Jugoplastike danas prikuplja sekundarne sirovine!

1.57Kpregleda

Veliko igračko ime slavne splitske Jugoplastike Mihajlo Manović Crvca (71), nakon postignutih značajnih rezultata tokom košarkaške karijere, igrom sudbine, godinama se nalazi u nezavidnoj situaciji. Manović je rođeni Beograđanin koji je još šezdesetih godina minulog veka odlučio da postane Splićanin. Sticajem okolnosti za egzistenciju zarađuje tako što prikuplja plastične flaše.

“Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovde neke simbolike ja sam bio žuti, boja naše sportske opreme, a i kontejneri su žuti. Nakon svih velikih rezultata ja sam zaboravljen. Inače, ljude zaboravljaju, negde više, negde manje, ali ja sam tendeciozno zaboravljen”, kaže za Mozzart Sport Mihajlo Manović.

Pitali smo Manovića koliko je realno da se stvari delimično isprave.

“Već 30 godina tražim pravdu, koja nije ni na vidiku. Imao sam poslovni prostor u centru Splita. U njega sam uložio čitav kapital, uzeli su mi. Ljudi koji su me tada proterali ne žele ni danas da čuju moje reči, a mojim drugovima se razastire crveni tepih kada ovde dođu”.

Naš sagovornik je beskućnik, ali i nekadašnja košarkaška zvezda, koja sada prima socijalnu pomoć. Bio je član slavne generacije koja je pisala istoriju čuvene Jugoplastike.

“U sedamdesetim godinama prošlog veka za juniore beogradskog Radničkog, između ostalih, igrali su Dragi Ivković Tvigi, Miroljub Damnjanović Dugi, ja…Nas trojica smo prešli iz juniora u prvi tim Radničkog. Kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u seniorskom timu Radničkog prešao sam u Split, koji je 13. januara 1968. godine postao Jugoplastika. Svoju košarkašku sreću potražio sam u Splitu. Jugoplastika je imala sjajne igrače. Beležili smo odlične rezultate. Igrali smo finale kupa sa Zadrom, postali šampioni države (1971), igrali smo finale Kupa šampiona u Izraelu, uzeli domaći kup, igrali finale Kupa kupova i još mnogo toga. Kruna zlatnih sedamdesetih odnosno osamdesetih dogodila se 1977. godine kada je Jugoplastika osvojila domaći kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća. Imali smo deset zlatnih godina od 1967. do 1977. godine”. 

Manovićevim sportskim padom počinje i njegov opšti životni pad…

“Praktično sam izbačen iz ekipe bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju malog sina. U građevinskom preduzeć sam imao radno mesto vozača. Ironija, umesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike postao sam radnik preduzeća. Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama. Daleke 1980. godine dobio sam ponudu da preuzmem juniore Jugoplastike. Lep povratak, ekipa je stigla do titule prvaka Splita, pa Dalmacije, Hrvatske i potom cele Jugoslavije. U prvi tim ušli su Sobin, Perasović, Stegić, Cambi, Barčot, Perić…”.

Opet ste otišli iz kluba, kažete, ponovo ne svojom voljom.

Sećam se da su klinci, nakon informacije da napuštam klub, sakupili novac i poklonili mi sat za oproštaj. Novu priliku dobio sam 1988. godine. Tada sam preuzeo žensku ekipu. Oberučke sam prihvatio izazov i devojke, iz druge lige, doveo do prve, od samnaest utakmica dobili smo njih sedamnaest”.

Krenule su ratne strahote, razaranje tadašnje države.

“Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo u stan, kod moje majke, u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK – a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živeo, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina”.

Nesreća nikad ne dolazi sama.

“Teško sam se razboleo, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestoplačnog creva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestri takođe. Ostao sam sam, bez ičega i doneo odluku da se vratim u Split. Bilo je to pre četiri godine. Još šezdesetih godina dvadesetog veka izabrao sam da postanem Splićanin, jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik i s penzijom koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smeštaj se snalazim”, zaključio je Mihajlo Manović koji se ipak nada da će mu se život promeniti.

MOZZART SPORT/Đurđe Mečanin

Djurdje.mecanin@mozzartbet.com

 

 

 

Ostavite komentar