Matis letnja akcija 2025
Sport

U rubrici “Vek fudbala kraj Morave” gostuje i Veljko Negovanović: Možda je trenutak da se aktivira stari predlog

Da stadion kraj Morave ponese ime Živorada Stankovića Bije!

343pregleda

Jedna od Borčevih legendi, Veljko Negovanović, za Kablarnet ističe da se u njegovo vreme, u Čačku, igala košarka, fudbal i karate, koji je bio u povoju. Takođe, u FK Borac, igrači su većinski bili učenici Gimnazije, dok su košarkaši dolazili iz Tehničke škole.

“To je značilo da smo na školskim takmičenjima mi pobeđivali u fudbalu, a u košarci smo morali da čestitamo ekipi iz Tehničke škole. Naravno, i u to vreme smo imali uzore, idole…Bio sam manevarski igrač i uzor mi je bio Petar Baralić. Bio je izuzetan i kompletan manevarski igrač, pravi uzor za nas mlađe”, počinje priču za rubriku VEK FUDBALA KRAJ MORAVE Veljko  Negovanović.

Da li ste pored Borca voleli još neki fudbalski klub?

“Januara 1981. godine, zbog obaveza na fakultetu, prešao sam u Čukarički. Godinu dana sam proveo u Čuki, Nedeljković je bio trener, a šest meseci igrao sam sa braćom Đurovski, Bojanom Krkićem i ostalim igračima koji su stigli iz Zvezde. Sjajna generacija, ali sam za tih godinu dana završio fakultet i otišao u vojsku”.

Koje utakmice, iz Borca, se rado sećate?

“Pa, jedne utakmice, kada sam se upisao u strelce. Dakle, protiv Radničkog iz Pirota kada sam “suvim listom” dao gol”.

Roditelji nekada i sada?

“U mojoj generaciji najveća bruka je bila kada ti se roditelj pojavi na treningu ili utakmici. Svi smo bežali od toga, to je bio veliki blam. Međutim, vreme se promenilo, pa ne može da se održi trening, a da ti roditelji petlića nisu “na ogradi”. Da ne pričam šta sve može da se čuje i kakvo je roditeljsko ponašanje”.

Isto pitanje, samo za navijače?

“Nedelja je bila praznik fudbala dok je subota bila rezervisana za košarku. Stadion je bio prepun i da parafraziram Đoka Čakarevića koji je rekao da je u to vreme bilo više publike na topolama, do Lovca, nego sada na tribinama”.

Šta smatrate za najveći domet Borca?

“Učešće u kvalifikacijama za Prvu ligu. Prosto se ne može objasniti da klub sa takvim igračkim kvalitetom tri puta nije uspeo da uđe u elitu. Ostao je naš veliki žal. Kada je omladinski fudbal u pitanju, finale sa Dinamom iz 1973. godine. Bio sam deo te generacije”.

Vaš izbor najboljih 11 igrača Borca?

Tu nemam dilemu jer ne postoji šansa da se napravi izbor. Svaka generacija i vreme ima svoje vrednosti. U tu priču nije zahvalno ući. Čovek ne može da bude objektivan. Gledam ankete po svetu, u Srbiji i to je priča u koju ne mogu objektivno da uđem. Za mene je moja generacija najbolja pri čemu poštujem i ranije, i generacije koje su kasnije stizale. Realno, neke generacije nisam ispratio”.

A naj igrač Borca?

“Pa Ćuka Radonjić je proglašen za najboljeg igrača čačanskog kluba. Ne mogu da ne pomenem Radovana Gudurića koji je rekorder po broju odigranih utakmica u Drugoj ligi. Potom, Ćirka, Ljubana Pavlovića koji je prvi, iz naše generacije, ušao u prvi tim. To su neke emotivne priče koje mi ne daju da budem realan. A potom, tu su i mlađe generacije i igrači poput Jovana Gojkovića”.

Koliko se sada družite sa saigračima?

“Uvek, naravno i mnogo mi znači. Evo pre nekoliko dana smo zahvaljujući Mišu Naumoviću, posle izbora najboljih sportista, otišli na pićence. I uvek se nešto novo čuje ili nova varijanta već ispričane priče. To su dragoceni trenuci”.

Ranije je bilo važno da se mlad čovek bavi sportom, ali i da završi školu?

“Upravo tako. Bio nam je bitan fudbal, ali i obrazovanje. Borčevi igrači su bili prepoznatljivi i po tome što su završavali razne fakultete. Gimnazija nam je značila jer smo nakon nje odlazili na fakultet. Od Ilije, Đoka, Gagila…”.

Koliko danas gledate mečeve Borca 1926?

“Moram da priznam malo. Kada se ode u penziju postoje drugi prioriteti…Bio sam malo uključen oko formiranja nove skupštine kluba, međutim, zbog porodičnih obaveza nisam mogao da prihvatim članstvo. Nadam se da će Borac uspeti da ostane član Prve lige Srbije i to bi bio podvig”.

Da li ste ispunili svoja fudbalska očekivanja?

“Lično da. Savet, nikada ne razmišljaj puno o prošlosti jer ne razmišljaš istom glavom. Što se fudbala tiče ispunjen sam jer sam naučio da gubim i dobijam. Kao mlad čovek stekneš iskustvo kakvi su ljudi, stekneš životne, sportske navike, stekneš drugare, prijatelje, kumove…To je bogatstvo koje te prati kroz život”.

Tada nije bilo grafita, švrljanja, prljavog navijanja, Č…, M………, KKK klanova?

“Moj mentalni sklop to ne može da prihvati. Prihvatam da se vremena menjaju i da svako vreme nosi nove dileme, nove običaje, pravila…Pre 50 godina se dešavalo nešto što generacije od pre 80 godina nisu mogle da prihvate”.

Vaši omiljeni treneri?

Mihailo Kolarević, pa Dragan Bojović Patak, Ćuka Radonjić… Od svakog trenera možete nešto da naučite, budete bogatiji”.

Ko je dostigao vrhunac, nakon Borca, u inostranstvu?

“Realno golman Avram, Radojko Avramović. I kao fudbaler, i kao trener. Potom Topalo koji je otišao u Keln, ali je uvek svraćao na našu ploču”.

Odličan šlagvort, čuvena ploča ispod zapadne tribine?

Da, aktiv veterana na čelu sa Gagilom, pre toga Puzom. Sve je trajalo oko 30 godina, druženja, mali fudbal, tenis, rekreacija, priče, provale i šale”.

Šta reći o Bosi Stevanović članici Borčeve administracije?

“Najbolji hroničar mnogih generacija, dokumentovano pamti šta se sve dešavalo u Borcu”.

A da pomenemo čuvenog Živorada Biju Stakovića?

“Završio je DiF, ali i postao profesor fudbala. Bio je drugi profesor fudbala u Jugoslaviji, bio je igrač, trener i predsednik Borca. Sve je obavljao volonterski…Inače, od Aca Puša i USNČ pokrenuta je inicijativa da se stadion kraj Morave nazove po Biji Stankoviću. Možda je vreme da se aktivira ta priča”, zaključuje Veljko Negovanović.

Đurđe Mečanin/Kablarnet.rs

Foto: Ozon Press

Veljko Negovanović u rubrici „Vek fudbala kraj Morave“: Možda je trenutak da se aktivira stari predlog

Jedna od Borčevih legendi, Veljko Negovanović, za Kablarnet ističe da je u njegovom vremenu u Čačku cvetao sport. Košarka, fudbal i karate, koji je bio u povoju, uticali su da se mladi sportisti okupljaju u omiljenim školskim timovima i klupskim sekcijama. Negovanović sa nostalgijom priča o vremenima kada su učenici Gimnazije dominirali na fudbalskim takmičenjima, dok je ekipa iz Tehničke škole osvajala košarkaška prvenstva. U svojoj mladosti, njegov uzor bio je manevarski igrač Petar Baralić, prava inspiracija za mlađe generacije.

„Januara 1981. godine, zbog obaveza na fakultetu, prešao sam u Čukarički“, seća se Negovanović, otkrivajući razloge svog prelaska u novi klub. Godinu dana proveo je u Čukaričkom pod vođstvom trenera Nedeljkovića, igrajući sa sjajnom generacijom fudbalera. Uspeh u školovanju, međutim, doveo ga je do završetka fakulteta te odlaska u vojsku.

Sećajući se utakmica, Negovanović posebno ističe svoj gol protiv Radničkog iz Pirota — trenutak koji mu je ostao u lepom sećanju. Priča o promenama u navijačkim običajima i seća se kako su nekada roditelji bivali daleko od treninga, dok ih danas čovek ne može zaobići na svakoj ogradi.

Borac kao klub s dubokom tradicijom neiscrpan je izvor ponosa, iako smatra da je najveći domet kluba učešće u kvalifikacijama za Prvu ligu. Negovanović se priseća omladinskog finala sa Dinamom iz 1973. godine kao jedne od najlepših uspomena. Njegovo nerealno rangiranje najboljih igrača kluba svedoči o dubokom poštovanju prema svim generacijama Borca.

Kao najistaknutije igrače Borca, Negovanović izdvaja Ćuku Radonjića, dok posebno ističe prijateljski duh koji veže bivše saigrače, jer svako okupljanje donosi nove anegdote i nezaboravne trenutke.

Priča o važnosti sportskog i obrazovnog razvoja omladine Borca bilo je značajno tada, kao što je i danas. Svoje vreme Negovanović više ne posvećuje aktivnom praćenju mečeva Borca 1926, ali ostaje nada da će klub nastaviti svoj put u Prvoj ligi Srbije, što bi bio izuzetan uspeh.

Šlagvort na temu generacijske evolucije ponašanja i kulture, Negovanović brani mentalitet svoje generacije, ističući promene i dileme koje svako novo vreme donosi. Treneri poput Mihaila Kolarevića i Dragana Bojovića Patka ostavili su neizbrisiv trag u njegovom sportskom usavršavanju.

Veljko ne zaboravlja svoje omiljene trenutke, uključujući aktivnosti ispod čuvene zapadne tribine koje su obeležile zlatne dane Borca, kao ni doprinos legendarnih ličnosti kao što je Živorada Stankovića Bije, za kojeg smatra da stadion kraj Morave zaslužuje da nosi njegovo ime. Nostalgično, ali profesionalno, priča zatvara krug emotivnog i bogatog života posvećenog sportu.

Đurđe Mečanin

P.S.

Slobodno, u komentarima, ostavljajte Vaših najboljih jedanaest igrača Borca, svih vremena. Može i najboljeg igrača veka.

(“Vek fudbala kraj Morave”, je projekat koji će se, nadam se, realizovati i u saradnji sa Gradom Čačkom. Skromna pomoć grada, pri čemu izneti stavovi i zaključci ne moraju nužno odražavati zvanične stavove Grada”.)

 

 

Ostavite komentar